Dan ima dvadeset i četiri sata, a sat ima šezdeset minuta. Dosljedno, svagdano raspolažemo s tisuću četiri stotine minuta. Možemo ih upotrijebiti kako hoćemo. Jedino čovjekove strukture ili zahtjevi međusobnog života mogu sputavati našu slobodu.
Bog je htio čovjeka slobodna i razumna. I pušta da sto godina slobodno živimo, a da ne mislimo na njega niti mu poklonimo jednu minutu na dan. Bog znade da je On jedini izvor našega života, a ipak nam ostavlja potpunu slobodu. Poštujući ovakvu slobodu, podnosi naše ludosti, čak i naše uvrede. Na nama je da konačno shvatimo kako je kucnuo trenutak da s time prestanemo jer na taj način uništavamo svoje dane.
Svaki put kada primimo neki dar, smatramo dužnošću da zahvalimo. Osvit jutra dar je Svevišnjega. Nije mnogo ako mu svagdano u znak zahvale poklonimo samo jednu minutu. Tako možemo ispraviti svoju nesmotrenu zaboravljivost... a nama ostaje još tisuću četiri stotine trideset i devet minuta. Nije li nam to dostatno? Pogotovo ako pomislimo da će nam ova jedna minuta polučiti zasluge za vječnost, dok će ostale služiti samo za ovaj život koji, prije ili kasnije, moramo napustiti.
