Sv. Franjo Asiški

Sv. Franjo (Asiški) rodio se u gradu Asizu u Italiji godine 1182.od oca Petra Bernardone koji je bio bogati trgovac tkaninom, i majke Ivane koju su zvali Dona Pika. Franjo je na krštenju dobio svoje prvo ime Ivan. Kako mu je otac Petar zbog trgovinskih poslova često putovao Europom, nakon povratka iz Francuske promijenio mu je ime i prozvao ga Franjo. Tada nije ni slutio kakav će znacaj imati njegov sin i njegovo novo ime.
Svoje djetinstvo Franjo uglavnom provodi uz svoju majku od koje je nasljedio najbolje osobine ; poštenja, poniznosti,skromnost i jako dobru narav. Zivjela je odlucno pravim krsćanskim zivotom koja je svim srcem I duhom bila prvrzena svojoj obitelji.
Dobro skolovanje te odgoj u krscanskom duhu Franjo je poprimio od crkvenog svećenika Jurja koji je Franju naprosto obozavao. U njemu je prepoznao vise od obicnog djecaka, a sto je Franjo i potvrdio u svome zivotu.
Kada je Franjo malo porastao pomaže ocu Petru u poslovima trgovine gdje kroz posao upoznaje razne ljude I njihove osobine. Vec u ranoj mladosti Franjo se izdize u svojoj generaciji te tako postaje lider mladosti Asiza. Bio je sklon zivotnim izaaovima a pogotovo u onim vremenima odusevljen je pa se okusava u viteskim pothvatima. Napunivsi dvadeset godina Franjo odlazi u svoj prvi viteski pohod na Peruggiu (1202- 1203) gdje biva zarobljen te ostaje punu godinu dana u zarobljenistvu i sužanjstvu. Nakon jednogodisnjeg zatocenistva vraća se ponovo u Asiz. Iako shrvan iscrpljenoscu,narusenog zdravlja ponovo se odlucuje na novi viteski podhvat koji ce mu potpuno promjeniti zivot. Putujuci prema gradu Spolettu koje se se zbilo 1205 godine,za vrijeme predaha, u snu je imao vidjenje koje opisuje ovako:
" Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?"
" Zašto umjesto Gospodara tražiš slugu?"
Rijeci iz sna shvatio je kao ozbiljnu Boziju poruku te se odmah vraca u rodni grad Asiz, gdje zapocinje uistinu svoj novi zivot i vrijeme njegove duhovne preobrazbe. Proucavao je crkvene knjige, citao je istrazivao i zivio istinsko Evandelje.
Godine 1206. u crkvici sv. Damjana Franjo doživljava novi milosni susret s Gospodinom kada je sa raspela zacuo glas poruke: Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši

U to vrijeme zbiva se i susret s gubavcem koje Franjo ranije nije mogao smisliti posebno vidjeti a sada ga je zagrlio i poljubio. Nakon tog trenutka mijenja se iz temelja usmjerenje njegova života i djelovanja.

Nastavak zivota Franjo provodi sve vise u osami i tisini koja mu daje inspiraciju za razmisljanje o sebi I svom zivotu. Sa druge strane taj njegov novi zivot izaziva bijes I razocarenje vlastitog oca sto koulminira poseban odnos izmedju njih dvojice. Ubrzo nakon toga Franjo se odrice svega sto je posjedovao cak I onoga sto je mogao nasljediti kao sin bogatog trgovca I to sve pred asiskim biskupom. Cak je prilikom tog cina skinuo I odjecu sa sebe posve se ogolio, na to ga je biskup zagrnuo svojim svecenickim plastem. Tada je stekao potpuno predanje u oca na nebesima.

Svojim obraćenjem godine 1206, Franjo oblači eremitski habit i započinje potpuni pokornički život zaklet u siromastvo te pomoc bliznjem. U mjestu Porcijunkuli sluša 1208. godine evanđenje o poslanju apostola i prepoznaje ga kao temelj svoga poziva. Takav zivot Franje privukao je i prvu braću sljedbenike kojima se obraća riječima:
"Idite dakle po svem svijetu, potičite sve, primjerom više nego riječju, neka čine pokoru za svoje grijehe i neka s sjećaju zapovijedi Božjih!"

Nakon sto je stekao prve sljedbenike, sa njih dvanaest Franjo odlazi u grad Rim ali za razliku od prethodnih sada u posve novu misiju. Godine 1209 na dan 16. travnja dolazi pred papu Inocenta III koji usmeno odobrava potvrđuje njegov način života i propovijedanje pokore. Papino odobravanje Franju je jos vise motiviralo u njegovim nastojanjima pa tako I nastaje prvi franjevacki red. Red manje braće.
Upravo na ovom usmeno potvrđenom pravilu, odobrenju življenja pokore - Evanđalja, počinju se razvijati sve tri grane Franjine obitelji prvoga i drugoga reda, te sljedbenici u cijelom svijetu od kojih svoje korijene razumljivo vuče i samostanski Treći red od pokore.

Godine 1211 na dan 28. ožujka. Franjo u svoje bratstvo prima Klaru koja takodje odlazi od kuce dolazi u samostan i sljedi Franjinim stopama. Tako nastaje novi red siromasnih gospođa klarise.

Vijest o novim redovima sirio se cilom zemljom I sire pa je sve vise onih koji zele sljediti zivot I dijelo Franje. Među njima bijahu i oženjeni muževi, udane žene. Jednom prigodom Franjo u Alvijanu obećaje Pravilo za one koji žive u takvom svijetu te tako nastade prva ideja o trećem franjevačkom redu, danas Franjevačkom svjetovnom redu.

Godine, 1212. Franjo s nekolicinom braće polazi u Siriju, ali se zbog "nepovoljnih vjetrova" mora zaustaviti na našoj Hrvatskoj obali. Tako tradicija govori o Franjinu boravku u nekim od nasih Zadru, Dubrovniku, Splitu, pa cak i Zagrebu. Godine 1216. tek novoizabrani izabrani papa Honorije III, u Peruggii odobrava Franji «Porcijunkulski oprost». Nakon prvog neuspjelog putovanja Franjo 1219.-1220. godine ponovno polazi u Siriju i na istom putu pohađa Svetu zemlju. Krajevima kojim je putvao Franjo je svugdje pronalazio svoje sljedbenike. U nekim zemljama njegovi sljedbenici bili su proganjani i muceni pa tako 1220 u Maroku nekoliko franjevaca podnosi tesku mucenicku smrt.

Godine 1221., 23. svibnja, održao se Kapitul na Rogožinama. Na skupu se okupilo oko pet tisuća braće sljedbenika koji su došli iz cijele Italije i drugih krajeva svijeta. Taj Kapitul s pravom
je dobio naziv << Franjevacki duhovi >>

Papa Honorije III, 29. studenoga 1221 daje potvrdu za Pravilo Reda manje braće što ga je. Franjo sastavio na Fonte Colombu. Zapamcen je I po tome sto je iste godine za Božićno vrijeme
u Grecciu sam izradio prve jaslice i figure svete obitelji.

U svojoj želji da se u potpunosti preda Kristu Isusu i s njime suobliči, Franjo milosno prima Kristove svete rane poznatije kao stigme na tijelu a to se dogodilo na brdascu La Verna godine 1224.

Iscrpljen na izmaku života tijelo Franje bijaše potpuno izmučeno bilo od biljega Kristove muke, bilo od gotovo potpune sljepoće ili od drugih bolesti želuca. Braća sljedbenici ga donose u crkvicu sv. Damjana gdje je Franjo po prvi puta istinski i osjetio Kristov poziv. To mu je dalo jos nesto nove snage I duha te Franjo spjeva veličanstveni hvalospjev stvorenja a poznato je da je Franjo volio Bozja stvorenja a posebno ptice. To mu je zapravo i bio jedan od posljednjih javnih duhovnih nastupa koji se zbivao zimi 1225 godine.

Vec iduce godine navečer 3. listopada 1226., u blizini crkvice Porcijunkule Franjo umire, okružen svojom braćom i sljedbenicima.

Posmrtni ostaci Franje bili su položeni u crkvu sv. Jurja, a zatim nesto kasnije sahranjen u veličanstvenu grobnicu koju je brat Ilija dao sagraditi.

Franjo je proglasen svecem nekoliko godina kasnije 1228, proglasio ga je papa Grgur IX..Danas u svijetu ima na tisuce sljedbenika svetog Franje isto tako mnoge zupe nose njegovo ime ciji je on zastitnik, jedna od njih je i nasa zupa Posuski Gradac. Ova zupa je dala do sada na desetke svecenika i casnih sestara franjevackog reda koji danas sljede svetog Franju, dijeluju po cijelom svijetu provodeci njegove rijeci: "Idite dakle po svem svijetu.